 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Kvaliteta vode
Trebamo li razmotriti kvalitetu vode koju pijemo?
Danas voda sadrži mnoge toksične produkte ljudske civilizacije. Zagađenje putem benzina, fluorida, farmaceutskih lijekova, pesticida, olova, azbesta, nitrata, pa čak i radioaktivnog otpada, djeluje na našu vodu. Već je identificirano više od 800 nečistoća u vodi, a broj još uvijek raste.
Klor je jedna od tih nečistoća, a moguće ga je prepoznati po njegovom poznatom, neugodnom mirisu. Kloriranje vode široko je prihvaćeno i primjenjuje se zbog svojih baktericidnih svojstava. Ironično je da je taj postupak nekad oslobađao vodu od infektivnih organizama, a sada je odgovoran za stvaranje nove vrste opasnih zagađivača. Trihalometani su nusprodukti dezinfekcije, koji se stvaraju kada klor u vodi reagira s otopljenim organskim kemikalijama. Zbog njihove toksične prirode u vodi za piće, svaka pronađena prisutnost trihalometana je neprihvatljiva.
Nažalost, oni su postali vrlo uobičajeni sastojci pitke vode. Ove kemikalije kao i širu obitelj kloriranih ugljikovodika, kao što su DDT, PCB, TCE, povezuje se sa srčanim bolestima, senilnošću i rakom. Vrijedno je spomena da su bolesti izazvane toksičnim tvarima iz vode kronične naravi, a obično se otkrivaju nakon dugog vremena izloženosti.
Jedan od najčešće pronađenih teških metala u pitkoj vodi je olovo. U vodovodima mnogih starijih kuća i gradova, voda još uvijek teče kroz olovne cijevi. Što je duže voda u dodiru s olovnom cijevi, to više tog toksičnog metala ona upija. Olovo može oštetiti reproduktivni i centralni živčani sustav, povisuje krvni tlak i oštećuje sluh; teži slučajevi izloženosti mogu izazvati anemiju i oštećenje bubrega. Olovo se također povezuje s problemima u ponašanju, nesposobnošću za učenje i zakržljalim rastom. Djeca su zbog svoje manje tjelesne mase još osjetljivija. Bebe koje se hrane na bočicu mogu upiti čak 85% olova otopljenog u vodi.
Živa je još jedan teški metal, koji se nalazi u vodi. Iako gradski vodovod normalno uklanja živu, ljudi koji vodu povlače iz privatnih bunara, potpuno su nezaštićeni, posebno u područjima intenzivne poljoprivrede. Otrovanje živom izaziva kožne probleme, unutarnja krvarenja, gubitak zubi, oštećenje jetre i bubrega.
Olovo i živa su samo dvije od više od 800 štetnih i, možda, otrovnih kemikalija, koje se nalaze u pitkoj vodi. Mnoge druge zagađivače voda pokupi na svom putu kroz često staru mrežu gradskog cjevovoda.
Voda koja protječe polako rastvara materijal cijevi s kojim dolazi u dodir npr. olovo ili azbest. Isto se događa i zbog brojnih oštećenih, propuštajućih cjevovoda ili, jednostavno, zbog korozije na zastarjeloj hidrauličkoj opremi.
Moramo imati na umu da propisi o pitkoj vodi namijenjeni zaštiti javnog zdravlja, moraju biti ekonomski "održivi". Mnoge su napredne tehnologije za preradu vode preskupe da bi mogle biti provedene na široj osnovi, a da ne spominjemo održavanje i zamjenu ogromne infrastrukture za distribuciju vode. Zbog grube ekonomske stvarnosti, široko su prihvaćene takve razine zagađivača veće od željene razine koja se povezuje sa zdravljem, a čista voda iz svake slavine sve je udaljeniji scenarij iz snova. Od stotina zagađivača u vodi, samo nekoliko ih se nadzire.
Kakvu vodu trebamo piti?
Bez sumnje je najbolje da pijemo vodu. Ali, odnosi li se to na sve vrste vode? Ako se ne možemo pouzdati u ono što dolazi iz slavine, je li flaširana voda bolje rješenje?
Nažalost ne.
Flaširane vode dijele se u mineralne vode, prirodne vode i stolne vode. Za trajnu dnevnu potrošnju ne preporučuje se piti mineralnu vodu. Liječnici se boje da veliki sadržaj minerala i spojeva može imati mnoge negativne zdravstvene učinke, ako se konzumiraju u većim količinama. Kao primjer možemo spomenuti natrij koji uzrokuje visoki krvni tlak, ili nitrate i nitrite, koji blokiraju prijenos kisika i primarni su uzrok metemoglobinemije* i spontanog pobačaja. Ne smijemo zaboraviti da kalcij konzumiran u velikim količinama, a nalazi se u mineralnoj vodi, može ubrzati stvaranje bubrežnih kamenaca.
Kvaliteta prirodne pitke vode u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti njenog izvora, tehnologiji punjenja i dezinfekcije, kvaliteti strojeva za postupanje s vodom te o sustavu distribucije boca. Prilikom izbora vrste flaširane vode, nismo u stanju ispravno procijeniti kvalitetu te vode. Moramo se podsjetiti da je i izvorska voda, kao i svaka druga voda koja dolazi iz zemlje, vjerojatno zagađena. Stolne vode su često obična voda iz slavine, a jedina razlika je što je uklonjen okus klora.
Sve vrste flaširane vode proizvode se u tvornicama, a onda se kamionima prevoze u veleprodajna skladišta i onda opet kamionima u pojedine trgovine. Obično boca provede nekoliko tjedana u tranzitu između tvornice i police u trgovini. Mi se sami ne bismo usudili držati pitku vodu na skladištu toliko dugo u našim kućama. Svi znamo da se pitka voda kao i sva hrana treba konzumirati svježa. Kretanje kamiona s bocama vode na veliku udaljenost ne čini se dobrom idejom, posebno uzimajući u obzir dodatno zagađenje okoliša i povećane troškove.
Sve češće biramo flaširanu vodu, jer mislimo da nema boljeg rješenja. Ali to je rješenje skupo i vrlo nepovoljno. Kad odlučimo da flaširana voda postane naš izvor pitke vode, odlučujemo se na nošenje stotina teških boca koje odbacujemo kad se isprazne, čime samo dopunjujemo, ionako jako zagađeni okoliš. Unatoč nepogodnostima i velikim troškovima ulaganja u flaširanje vode, ne možemo biti sigurni da je sadržaj boce doista dobre kvalitete.
